U gluho doba noći, kada većina ljudi spava, niz vijugavu cestu koja od Tatara vodi do centra cazinske čaršije, žuri niski crnomanjasti čovjek. Svojim brzim i kratkim korakom za tili čas se stvori u čaršiji i počne da zalijeva cvijeće.

„Ja ne gledam koje je doba noći. Ako trebam zaliti cvijeće, onda idem da to uradim prije šest sati ujutro. U ljetnom periodu ustajem oko ponoći, a nekad oko tri ili četiri sata“, počinje priču jedan od najpoznatijih Cazinjana, Huska Tatarević.

Huska je čistač ulica, ali i veoma vješt cvjećar. Nakon završenih osam razreda osnovne škole zaposlio se u komunalnom preduzeću. Pozvali su ga da proba da radi u parku ne sluteći da će tu ostati narednih 30 godina.

„Kada su me pozvali iz preduzeća da vide kako radim u parku, samo su rekli: ‘Više ne ideš nikuda’. Ponudili su mi posao i tako sam tu počeo da radim. Dosta firmi me zvalo da napustim ovo preduzeće i da pređem kod njih, ali sreća da nisam jer su sve propale“, prisjeća se Huska svog početka.

Prolaznici se javljaju Huski i pozdravljaju ga. To je jedan od onih likova koji obilježe postojanje i vrijeme jednog mjesta, oni koji svojim osmijehom i poštenim radom zasluže poštovanje svih. Srećemo i njegovog šefa koji će samo dobaciti: „To je pravi momak.“

Kontrolu na poslu nema i priznaje da nadređeni imaju puno povjerenje u njega:

„Meni šefovi kažu: ‘Ti znaš šta trebaš. Kad vidiš korpu punu isprazni je, kad vidiš cvijeće, oplijevi ga i zalij i tako redom.’ Ja sam na raspolaganju uvijek – u svako doba dana i noći.“

Razgovor sa cvijećem

U svom radu Huska je prepoznatljiv: uvijek žuri i čas mete ulicu, čas siđe u potok da skloni flaše sa mreže, čas čisti travu oko cvijeća. A, posla ne manjka. U zimskom periodu radi u zimskoj službi, a kada se posljednji snijeg digne sa zemlje, Huskin posao se najviše veže za cvijeće.

„Mene kad cvijeće vidi, odmah bolje raste. To je kao kad imate neku malu životinju pa je pazite. Tako i cvijeće“, reći će sa osmijehom i priznati da sa cvijećem razgovara: „Cvijeće se meni obraduje.“

Osim cvijetnjaka po Cazinu, Huska ima i vlastiti cvijetnjak jer smatra da sve kreće od nas samih. Zbog njegove spretnosti i dobrog rada, ljudi ga traže da im nakon svog redovnog posla uredi vrt ili okućnicu:

„Manje sada radim to jer sam uvijek zauzet po gradu.“

Vrijedne Huskine ruke nisu pauzirale ni za 1.maj. Cvijeće treba vodu, a i ima nesavjesnih građana koji ostavljaju smeće na mjestima koja nisu za to:

„Mnogi na izletišta sa punim prikolicama, a rijetki se vrate po ambalažu. To opet završi u Uni (rijeka) ili po trnju“, žalosno konstatira.

No, osmijeh na lice mu se navuče na upit da li je sretan u svom poslu.

„Ja sam zadovoljan svojim poslom i sretan sam, a posebno jer sad sve cvjeta, buja i lista. Ali, imam tu i podršku svoje supruge Merse“, iskren je.

Za Huskine vrijedne ruke čuli su mnogi. Na takmičenjima koje organiziraju komunalna preduzeća uvijek osvoji neku od nagrada. Sve glasnija su šaputanja da bi mu i Cazin mogao dodijeliti specijalno priznanje.

Na pomen ovoga, osmjehnu se i oči mu zasjaše. Na kraju samo reče:

„Od rada se može živjeti. Najgore je sjediti skrštenih ruku, uzeti skupi mobitel i  govoriti: ‘Bože daj’, a ništa ne raditi.“

Svojim žurnim korakom uputi se ka jednom od mnogobrojnih cazinskih cvijetnjaka. Sunce je okupalo raznobojne latice sa kojima Huska svaki dan razgovara i koje pazi kao svoje ljubimce. Možda zbog te ljubavi tako i raste.

Izvor: Al Jazeera